Nagodba i postupak: vansudska nagodba

Vansudska nagodba može završiti spor za naknadu štete bez čekanja presude. Ona ipak nije samo neformalni kompromis: kada je nagodba valjano zaključena, ugovorene obaveze i utvrđeni obim rješenja postaju obavezujući.

§ 1380 ABGB opisuje nagodbu kao ugovor kojim se sporna ili neizvjesna prava određuju na obavezujući način. Strane se uz uzajamna popuštanja obavezuju da će nešto dati, učiniti ili propustiti. Nagodba se može zaključiti prije tužbe, tokom postupka ili nakon odluke o pojedinim pitanjima.

Zato nije dovoljno navesti samo iznos. Prije potpisivanja treba uskladiti predmet spora, stavke štete, kamate, troškove, rokove, osiguranje i postupanje sa kasnije utvrđenim posljedicama. Ovaj tekst objašnjava najvažnije tačke vansudske nagodbe za naknadu štete u Austriji.

Nagodba prema § 1380 ABGB odnosi se na sporno ili neizvjesno pravo. Strane tu ne bilježe samo uplatu, nego uklanjaju neizvjesnost novim obavezujućim dogovorom. Mogu ugovoriti uzajamna popuštanja, na primjer uplatu u zamjenu za odricanje od daljih zahtjeva ili postepeno rješenje pojedinih stavki štete.

Vansudska nagodba razlikuje se od sudske nagodbe. Sudska nagodba se unosi u postupak i može imati posebne mogućnosti prinudnog izvršenja kao izvršni naslov. Vansudska nagodba je ugovor. Njeno izvršenje zavisi od teksta, dospijeća i ugovorenog osiguranja.

Postojeća tužba se takođe ne završava automatski zato što su strane postigle dogovor izvan suda. U nagodbi treba navesti ko daje koju izjavu, da li se tužba povlači ili postupak miruje i kada se predmet smatra riješenim. Informacije o dokazima, pregovorima i zastari pomažu pri sređivanju procesne istorije.

§ 1389 ABGB ograničava domet nagodbe. Nagodba o posebnom sporu u pravilu se ne proteže na druge slučajeve. Ni opšta klauzula o svim sporovima ne obuhvata automatski prava koja su namjerno prešućena ili prava na koja strane nisu mogle pomisliti.

Kod naknade štete zato treba što preciznije označiti događaj, osobe i stavke štete. To mogu biti troškovi popravke, troškovi liječenja, naknada za bol, izgubljena zarada, troškovi vještaka, kamate i već izvršene uplate. Kod tjelesne povrede treba urediti i da li su poznate naknadne posljedice potpuno riješene ili izričito isključene.

Formulacija poput „svi zahtjevi iz ovog događaja“ može biti primjerena kada se želi potpuno rješenje. Ipak, ne smije prikriti različito shvatanje događaja ili budućih posljedica. Izuzetke, krajnje datume i uslove treba izričito unijeti u ugovor.

Nagodba treba navesti iznos, valutu, račun, rok plaćanja i posljedice kašnjenja. Kod rata treba urediti iznos, datume i pitanje da li zbog jedne propuštene rate dospijeva cijeli preostali iznos. Potvrda prijema novca treba biti vezana za određenu osobu ili instituciju.

Zavisno od rizika, mogu se razmotriti osiguranje, bankarska garancija, povjeravanje novca na račun za namjenu ili priznanje obaveze. Odgovarajuće rješenje zavisi od platežne sposobnosti, iznosa i rasporeda radnji. Sama najava budućeg plaćanja nije isto što i pouzdano osiguranje.

Izvršenje treba uskladiti sa protivčinidbom. Ako oštećena osoba nakon plaćanja daje izjavu o konačnom rješenju, treba biti jasno da se ta izjava daje tek nakon potpunog priliva. Kontrolna lista dokumentacije štete pomaže pri sređivanju dokaza.

Kod materijalne štete iznos se često lakše procijeni nego razvoj povrede. Ipak, nagodba ne bi trebalo da se zasniva na netačnoj činjeničnoj osnovi. Prije dogovora treba objediniti medicinske nalaze, račune popravke, prognoze i dosadašnji razvoj štete.

§ 1385 ABGB sadrži posebno pravilo o zabludi kod nagodbe. Zabluda može učiniti nagodbu nevažećom samo pod uskim uslovima iz te odredbe, naročito ako se odnosi na bit osobe ili predmeta. Poznata neizvjesnost o razvoju štete zato treba biti otvoreno uređena, a ne prikrivena opštom klauzulom.

Moguće je rezervisati određene stavke, predvidjeti kasniji obračun na osnovu objektivnih dokaza ili urediti posljedice medicinski dokumentovanog razvoja. Period, dokazi i način odlučivanja moraju biti konkretno opisani. Opšti izraz „dalja šteta“ inače stvara nove sporove oko tumačenja.

Pregovori prije tužbe mogu uštedjeti vrijeme i troškove. § 433 ZPO omogućava osobi koja namjerava podnijeti tužbu da zatraži poziv radi pokušaja nagodbe pred okružnim sudom prema mjestu prebivališta protivne strane. To nije isto što i privatni dogovor, ali može podržati uređeno rješenje prije postupka.

Tokom postupka sud prema § 204 ZPO može u svakoj fazi pokušati mirno rješenje, uključujući nagodbu o pojedinim pitanjima. Ako se strane nagode izvan suda, ipak treba urediti procesne posljedice: povlačenje tužbe, mirovanje, troškove, vještačenje i obavještavanje suda.

Sudske troškove i troškove zastupanja treba izričito rasporediti. Rečenica da svaka strana snosi svoje troškove može imati jasno dejstvo, ali mora odgovarati ostatku ugovora. Zajedno čuvajte potpisanu nagodbu, izmjene, dokaze uplata i povezane izjave.

Česta greška je pregovarati samo o konačnom iznosu, a ostaviti nejasnim šta se time rješava. Problem stvara i plan otplate bez pravila za neizvršenje rate. Kod postojećeg postupka strane često zaborave urediti naredne sudske radnje i troškove.

Nejasni pojmovi kasnije dovode do novih sporova. „Riješeno“ može obuhvatiti glavni zahtjev, sporedne zahtjeve ili samo do sada obračunati dio. Opštu klauzulu treba čitati zajedno sa događajem, poznatim izuzecima i rezervama.

Na kraju provjerite da su uključene sve osobe koje imaju ovlaštenje za potpis. Ako ima više oštećenih, osiguravača, jemaca ili davalaca osiguranja, dogovor između dvije strane ne rješava automatski prava trećih osoba. § 1390 ABGB uređuje posebne posljedice i prigovore jemaca i zalogodavaca.

Nove članke i pravne informacije kancelarije možete primati putem BRANDaktuellen Rechtsnews. Pretplatite se na bilten.